Da je Lazar imao vere u zagrobni život, da je mogao verovati da će naći svoje jednog dana iza toga crnog zida! Ali ta mu je uteha nedostajala, bio je i suviše ubeđen u individualni kraj bića koje umire i koje se gubi u beskonačnosti života. Bilo je tu prikrivenog revolta njegovog ja, koje nije htelo da umre. Kakve li radosti, ponovo početi negde, drugde, među zvezdama, jedan nov život, sa svojim roditeljima i prijateljima! Kako bi to učinilo agoniju slatkom, kad bi čovek odlazio i ponovo nalazio izgubljenu ljubav, i kakvih li poljubaca pri susretu, i kakvog li blaženstva besmrtno živeti zajedno. Borio se s dušom pred tom milostivom laži čija samilost skriva od slabih užasnu istinu. Ne, sve se svršava smrću, ništa od naših ljubavi ne rađa se ponovo, zbogom je rečeno za uvek. O, nikada više, nikada više! Ta strašna reč nosila je njegov duh u vrtlog ništavila.
Iz romana Radost života