Artnit

Utorak, 05 Mart 2013 23:09

Dioba Jakšića Istaknut

Grb Jakšića Grb Jakšića

Mjesec kara zvijezdu Danicu:
„Đe si bila, zvijezdo Danice?
Đe si bila, đe si dangubila,                                                                                                                                                 dangubila tri bijela dana?“

 Danica se njemu odgovara:
„Ja sam bila, ja sam dangubila
više b’jela grada Biograda,
gledajući čuda velikoga,
đe dijele braća očevinu,
Jakšić Dmitar i Jakšić Bogdane.
Lijepo se braća pogodiše,
očevinu svoju pod’jeliše:
Dmitar uze zemlju Karavlašku,
Karavlašku i Karabogdansku,
i sav Banat do vode Dunava;
Bogdan uze Srijem zemlju ravnu,
Srijem - zemlju i ravno Posavlje,
i Srbiju do Užica grada;
Dmitar uze donji kraj od grada
i Nebojšu na Dunavu kulu;
Bogdan uze gornji kraj od grada
i Ružicu crkvu nasred grada.
O malo se braća zavadiše,
da oko šta, veće ni oko šta:
oko vrana konja i sokola;
Dmitar ište konja starješinstvo,
vrana konja i siva sokola,
Bogdan njemu ne da ni jednoga.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Dmitar uzja’ vranca velikoga
i on uze sivoga sokola,
pak polazi u lov u planinu,
a doziva ljubu Anđeliju:
„Anđelija, moja vjerna ljubo,
otruj meni mog brata Bogdana;
ako li ga otrovati nećeš,
ne čekaj me u bijelu dvoru“.
Kad to začu ljuba Anđelija,
ona sjede brižna, nevesela,
sama misli, a sama govori:
„Što će ova sinja kukavica?
Da otrujem mojega đevera!
Od boga je velika griota,
a od ljudi pokor i sramota;
reći će mi malo i veliko:
vidite li one nesretnice,
đe otrova svojega đevera!
Ako li ga otrovati neću,
ne sm’jem vojna u dvoru čekati“.

Sve mislila, na jedno smislila:
ona ode u podrume donje,
te uzima čašu molitvenu,
sakovanu od suvoga zlata,
što je ona od oca donela.
Punu rujna natočila vina,
pak je nosi svojemu đeveru.
Ljubi njega u skut i u ruku,
i pred njim se do zemljice klanja:
„Na čast tebi, moj mili đevere!
Na čast tebi i čaša i vino,
pokloni mi konja i sokola!“
Bogdanu se na to ražalilo,
pokloni joj konja i sokola.

Dmitar lovi cijel dan po gori,
i ne može ništa uloviti;
namjera ga pred veče nanese
na zeleno u gori jezero,
u jezeru utva zlatokrila;
pusti Dmitar sivoga sokola,
da u’vati utvu zlatokrilu;
ona mu se ne da ni gledati,
nego ščepa sivoga sokola
i slomi mu ono desno krilo.
Kad to viđe Jakšić Dimitrije,
brže svlači gospodsko od’jelo,
pak zapliva u tiho jezero,
te izvadi sivoga sokola,
pa on pita sivoga sokola:
„Kako ti je, moj sivi sivi sokole,
kako ti je bez krila tvojega?“
Soko njemu piskom odgovara:
„Meni jeste bez krila mojega
kao bratu jednom bez drugoga“.
Tad se Dmitar bješe osjetio,
đe će Ljuba brata otrovati,
pa on uzja vranca velikoga,
brže trči gradu Biogradu
ne bi l’ brata živa zatekao.
Kad je bio na čekmek-ćupriju,
nagna vranca da preko nje pređe.
Propadoše noge u ćupriju,
slomi vranac obe noge prve.
Kad se Dmitar viđe na nevolji,
skide sedlo s vranca velikoga,
pak zadrže na buzdovan perni,
brže dođe gradu Biogradu.
Kako dođe, on ljubu doziva:
„Anđelija, moja vjerna ljubo,
da mi nisi brata otrovala?“
Anđelija njemu odgovara:
„Nijesam ti brata otrovala,
veće sam te s bratom pomirila“.

Narodna epska pesma iz pokosovskog ciklusa     

Pročitano 5077 puta Poslednji put izmenjeno Subota, 13 April 2019 10:45

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Dioba Jakšića