Ne, čak ni taj zid nije uvek bio takav: pokatkad je opet bio od crnog kamena, i ja nisam znao šta se događa s njegove druge strane, šta je bilo sa njom u tim anonimnim intervalima, kakvi su se čudni događaji dešavali; i čak sam mislio da se njeno lice u tim trenucima menjalo, i da ga je neka podrugljiva grimasa deformisala, i da je možda bilo izmenjenih osmeha sa drugim, i da je cela priča o prolazima bila jedna moja smešna izmišljotina ili uverenje, i da je, u svakom slučaju, bio samo jedan tunel, mračan i usamljen: moj tunel, tunel u kome je proteklo moje detinjstvo, moja mladost, ceo moj život. A na jednom od onih prozirnih delova kamenog zida video sam tu devojku i naivno sam verovao da je išla drugim tunelom, paralelnim sa mojim, kad je u stvari pripadala širokom svetu, svetu bez granica, onih koji ne žive u tunelima; a možda se iz ljubopitstva približila jednom od mojih čudnih prozora i ugledala prizor moje beznadežne usamljenosti, ili ju je zainteresovao nemi jezik, šifra moje slike. A onda, dok sam ja još uvek išao dalje kroz svoj prolaz, ona je napolju živela svojim normalnim životom, burnim životom kojim su živeli oni ljudi koji žive napolju, onim čudnim i besmislenim životom u kome je bilo plesova i svečanosti, radosti i frivolnosti. A pokatkad se dešavalo, kad sam ja prolazio pored nekog od mojih prozora, da je ona stajala čekajući me nemo i čežnjivo (zašto čekajući me? i zašto nemo i čežnjivo?); ali se pokatkad dešavalo da ona ne dođe na vreme ili zaboravi to ubogo zatvoreno biće, a onda sam je ja s licem čvrsto priljubljenim uz stakleni zid gledao izdaleka kako se smeši ili bezbrižno pleše, ili je nisam, što je bilo još gore, uopšte video, i zamišljao sam je na nepristupačnim ili glupim mestima. I onda sam osećao da je moja sudbina bila beskrajno još usamljenija no što sam to mogao i zamisliti.
Iz romana Tunel