Na početku pesme Ratar, Veljko Petrović opisuje ratara u trenucima odmora. Njegove "žuljave ruke se odmaraju na plugu" dok "duboko diše, i kao da dremlje". On nemo posmatra bogate brazde, u mučnoj borbi uzorane. U njemu tinja ljubav prema zemlji, oseća da je nerazlučivim vezama povezan sa njom i da mu ona daje životne sokove, a on je "gnoji napornim radom i znojem" i na njoj "tavori svoje dane". Njegova zemlja mu daje snagu i sigurnost i on "sa nje klikće, s nje ga seta mori", kada seme pucketa i klasje šušti. I dok miluje svoju zemlju u njemu se javlja tiha pesma, "prosta ko zemlja, ko različak plavi, sumorna, blaga, bez golemih žudi…".