Tako je izliječio rane i uživao u besmrtnosti bezbrižnog života. Jer u grobu je izmakao onoj omči koju zovemo brigom. I u grobu je ostavio svoj borbeni “ja“ koji se brinuo za sebe i tražio svoja prava. Sad je njegov bezbrižni “ja“ ozdravio i zacijelio pod kožom i on se smiješio samom sebi u čistoj samoći, a to je jedna vrsta besmrtnosti.
I dalje je razmišljao:
“Lutat ću zemljom i šutjeti, jer ništa nije tako veličanstveno kao biti sam u tom jedinstvenom svijetu koji bukti od strasti, a u kojem ipak svaki pojedinac živi odvojeno od drugih. Ja ga nisam vidio, bio sam odviše zaslijepljem zbrkom u njemu. Ali sad ću lutati kroz struje tog jedinstvenog svijeta, jer upravo to ispreplitanje stvari među sobom ostavljat će me potpuno samog.“
Iz romana Čovjek koji je umro