Artnit

Subota, 14 Maj 2016 11:14

Dejvid Herbert Lorens - Jer u grobu je izmakao onoj omči koju zovemo brigom Istaknut

“Svijet je kao mušica koja grize uveče. Čovjek se kinji s riječima kao s mušicama, i one ga slijede ravno u grob. Ali dalje ne mogu. Ja sam prešao na mjesto gdje riječi ne mogu više ujedati, gdje je zrak čist i nema više što da se kaže, i sad sam sam u svojoj koži koja je zid moje domene.“

Tako je izliječio rane i uživao u besmrtnosti bezbrižnog života. Jer u grobu je izmakao onoj omči koju zovemo brigom. I u grobu je ostavio svoj borbeni “ja“ koji se brinuo za sebe i tražio svoja prava. Sad je njegov bezbrižni “ja“ ozdravio i zacijelio pod kožom i on se smiješio samom sebi u čistoj samoći, a to je jedna vrsta besmrtnosti.

I dalje je razmišljao:

“Lutat ću zemljom i šutjeti, jer ništa nije tako veličanstveno kao biti sam u tom jedinstvenom svijetu koji bukti od strasti, a u kojem ipak svaki pojedinac živi odvojeno od drugih. Ja ga nisam vidio, bio sam odviše zaslijepljem zbrkom u njemu. Ali sad ću lutati kroz struje tog jedinstvenog svijeta, jer upravo to ispreplitanje stvari među sobom ostavljat će me potpuno samog.“

Iz romana Čovjek koji je umro

Pročitano 1250 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Dejvid Herbert Lorens - Jer u grobu je izmakao onoj omči koju zovemo brigom