Ona nije vjerovala da za nju, neodraslu, postoji mogućnost da zarađuje za život. Nije vjerovala da njen rad, kakav god bio mogu cijeniti kao istinski i pravi rad, kao rad odraslih. Nije vjerovala da bi poslodavci mogli cijeniti njen rad i smatrati ga važnim. Dobro je pamtila riječi trbušaste susjede da bi joj ona mogla pomoći kad bi je uzela kao služavku. Te su joj riječi u početku bile nejasne, nečiste. Ali kao što prljavi kamenčići bačeni u potok postaju čisti, i one su postale jasne u dugom i jasnom proticanju njenih misli. I blistale su u dubini njene svijesti. Govorile su: Dođi, zahvaljujući našoj dobroti, bićeš služavka.
Tako dakle. Zahvaljujući dobroti, moglo se dati zaposlenje njoj neodrasloj. Dobrota, dobrota... Svaka je pažnja prema njoj bila djelo dobrote. A ona nije htjela dobrotu. Nije htjela imati posla s dobrotom. Znala je šta znači smatrati se obaveznim kad se nešto učini i dade. I nije to htjela. Nije htjela tražiti posla ni od čije dobrote, isto onako kao što nije htjela tražiti hrane.
Iz pripovetke Erika
