U sonetu O svom slepilu Džon Milton razmišlja o svojoj sudbini. On je veoma tužan zato što je oslepeo i shvata da mu “preostaje svet mraka i sene“. Ali, najviše ga boli što “svaki dar će smrt skriti“ uprkos, naporu da njegova duša i dalje služi Tvorcu. Njegova jedina nada je vera u milost, dobrotu i pravdu Božju. Pesnik se pita: “Zar nije svetlost od Boga nagrada?“. Ali, on ne gubi nadu ili plače kao običan čovek i hrabro podnosi patnju zbog gubitka vida. Zato mu strpljenje daje odgovor: “Bog ne treba drugo od ljudi: samo onaj ko najveći teret ponese, nazove se slugom.“
Sonet O svom slepilu rešava prastaro pitanje, problem da li Bog zahteva da mu čovek služi? Džon Milton koristi strpljenje da reši ovu zagonetku. Njegov odgovor je da su oni koji se pomire bespogovorno volji i želji Boga njegove najbolje sluge. On kaže: “Mnoštvo kopalja će preći vrh okeana, da stigne čoveka: a Bogu služi tek taj ko ih čeka.“ Istovremeno daje se božanska poruka svim nesrećnim ljudima u svetu, čovečanstvu u celini, koje ima neograničeno poverenje u Božju milost i velikodušnost.