Artnit

Utorak, 12 April 2016 10:55

Žan Pol Sartr - Nego, u čemu sam ja zapravo nadmoćan ljudima? Istaknut

Ljude treba gledati odozgo. Utrnuo bih svjetlo i stao na prozor: oni i nisu slutili da ih tko može promatrati s visine. Ljudi paze na svoju vanjštinu s lica, katkada i odostrag, ali svi su efekti sračunati na gledaoce od metar i sedamdeset. Tko je ikada već razmišljao o obliku jednog krutog šešira kad ga gledaš sa šestog kata? Ne pomišljaju na to da skriju svoja ramena i lubanje živim bojama i upadljivim tkaninama, ne znaju se boriti protiv velikog neprijateljstva Čovječanstva: ptičje persepktive. Saginjao sam se i smijao se: gdje im je to slavno “uspravno držanje“, na koje su toliko ponosni; slijepe su uz pločnik, a dvije im duge noge izviruju ispod ramena, i kao da gmižu.

Na balkonu šestoga kata: eto tu je trebalo da provedem sav svoj život. Moralnu nadmoć treba podupirati materijalnim simbolima, inače se ona ruši. Nego, u čemu sam ja zapravo nadmoćan ljudima? Samo nadmoć položaja i ništa više: postavio sam se iznad ljudskog što je u meni i promatram. Eto zašto sam volio tornjeve crkve Notr-Dam, terase Ajfelova tornja, Sakr-Ker i moj šesti kat u Ulici Delambr. To su odlični simboli.

Valjalo je ipak katkad sići na ulice. Da odeš u ured, na primjer. Gušio sam se. Kad si u istoj razini s ljudima, mnogo je teže promatrati ih kao da su mravi: oni te diraju. Jednom sam vidio nekog mrtvaca na ulici. Bio se srušio potrbuške. Okrenuli su ga, krvario je. Vidio sam njegove otvorene oči, sumnjiv izgled i svu onu krv. Pomislio sam: “To nije ništa, nimalo nije ganutljivije od svježe boje. Netko mu je išarao nos crvenilom, i to je sve.“ Međutim sam osjetio kako mi srsi mile uz noge i po zatiljku, onesvijestio sam se. Odveli su me u neku apoteku, pljeskali me po ramenima, dali mi da pijem nekakav alkohol. Bio bih ih ubio.

Iz pripovetke Herostrat (zbirka pripovedaka Zid)

Pročitano 1424 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Žan Pol Sartr - Nego, u čemu sam ja zapravo nadmoćan ljudima?