Danas, pak, pročitaš pola knjige i još uvijek ne znaš o čemu se radi. Ova piskarala pišu o ljubavi, a o ljubavi znaju koliko i ja o onome što se događa na mjesecu. Kako bi i mogli znati? Prosjede po čitav božji dan i pola noći u “Kafe Roajalu“ i diskutiraju o svojoj veličini. U žilama im teče kiselo mlijeko i tinta, ne krv. Nisam zaboravio jidiš. Čovjek kojem sam diktirao ovu knjigu pokušavao me je ispravljati čitavo vrijeme; nije mu se sviđao moj poljski jidiš. Ali on me nije brinuo. Izdiktirao bih jednu epizodu, a on bi upitao: “Kako to može biti? To nije realistično.“ On je poticao iz Išišoka, nekog sela bogu iza leđa, i za njega što god nije iskusio nije postojalo - knjiški crvić, idiot.
A sada, želim da znate da iako sam vam izdiktirao preko hiljadu stranica, moram izostaviti glavnu stvar. Nisam je mogao opisati pošto je junakinja živa i čita knjige. Jedina stvar koju u životu i čini je da - čita. Čula je za sve današnje pisce. Gdje god se nova knjiga može naći, ona je dobije i pročita od korica do korica. Život mi ništa ne bi vrijedio kad bih objavio istinu, i ona to doznala. Ono što vam namjeravam reći može se napisati tek nakon moje smrti. Ali tko je taj tko će to učiniti? Vi ste još uvijek mladi, vi znate što hoćete i kad otegnem želim da dopišete knjizi ovu priču. Bez nje čitava stvar ne vrijedi ni pišljiva boba. U svojoj ću opuruci predvidjeti novac za vaš dodatni rad.
Iz pripovetke Sem Palka i David Viškover
