Kroz vreme što se menja, od sunčanih dana u tamne, hladne zimske, Ana Ahmatova pokušava da izrazi stanje svog srca, naslika prelaz, od sreće i radosti u tugu i usamljenost. U prvim stihovima ona kaže da “sećanje na sunce u srcu slabi“, dok trava postaje žuta i padaju pahuljice, a uskim kanalima teče voda i zamrzava se. Ovakav tmuran pejzaž stvara u njoj pesimizam, jer kako kaže “ovde se ništa dogoditi neće“. Ona vidi tamu oko sebe, ali ne zbog zimskih noći, već zato što joj nešto nedostaje, nešto veoma značajno, koje je sada nestalo. Samo se “iva razlistala, leluja nad bezdanom“ na pustom nebu, a ona je izgubila čoveka koga je mnogo volela, i oseća da je možda bolje što nije postala njegova žena. I dok sećanje u srcu slabi i sve se menja Ana Ahmatova kroz poslednje stihove pesme “možda hoće ove noći sasvim da me zgrabi zima“ naglašava pesimizam i beznadežnost.