Postepeno sam se našao u krugu misli, koje su tih godina bile uobičajene i bliske svim ljudima na svetu, i razlikovale su se samo njihovom sudbinom i ličnim osobinama, a uz to i obeležjem vremena u koje su stupali; nemirnog četrnaeste godine, još nemirnijeg petnaeste i potpuno mračnog ove šesnaeste, u čiju se jesen sve ovo događalo.
Ponovo sam pomislio kako bi, možda, bilo bolje da sam, uprkos ponovnom proglašenju za nesposobnog, ipak omirisao barut. Znao sam da ove vrste žaljenja ne vrede prebijene pare, samo da sam nešto dobro mogao da učinim u tom pravcu.
Ali ranije sam žalio zbog toga iz ljubavi prema životu. Žalio sam što će u njemu ostati praznina, ako u času nezaboravnom za otadžbinu ne budem sudelovao u ratnim podvizima svojih vršnjaka. Sada sam žalio zbog toga iz gađenja. Bilo mi je žao što mi neučestvovanje u ratu čini bezbednim život, koji je već u toj meri prestao da liči na sebe da sam želeo da se od njega rastanem pre nego što me on sam napusti. A rastati se od njega, na najdostojanstveniji i najkorisniji način, moglo se na frontu.
Iz romana Palanka u pozadini