Međutim, dok sam sebi pravio školjku, namera s kojom sam u to krenuo već je na neki način imala veze s vremenom, bila je to namera da razdvojim svoju sadašnjost od satiruće mešavine svih sadašnjosti, da je izdvojim, da je sklonim u stranu. Sadašnjost se na mene oburvavala pod mnoštvom različitih vidova među kojima nisam uspevao da utvrdim nikakav redosled: talasi, noći, popodneva, oseke, zime, mesečeve mene, plime, pripeke; strahovao sam da se u njoj ne izgubim, da se ne rasparčam na onoliko delova koliko je bilo delića sadašnjosti koji su me bombardovali nadovezujući se jedan na drugi i koji su prema mom saznanju svi mogli biti istovremeni, u smislu da je svaki od njih sadržao jedan delić mene istovremen s drugima.
Bilo je krajnje vreme da počnem da ugrađujem znake u tu nemerljivu trajnost: da utvrdim seriju intervala, odnosno brojeva. Krečnjačka tvar koju sam izlučivao, spiralno je uvrćući, bila je upravo nešto što je teklo bez prekida, ali je istovremeno, pri svakom zavoju spirale, između jednog i drugog zavoja obrazovala ivicu, te ukoliko sam baš želeo nešto da brojim, mogao sam da počnem da brojim te zavoje. Ono što sam želeo da proizvedem, ukratko rečeno, bilo je jedno samo moje vreme, izolovano, kojim bih isključivo ja upravljao: jedan časovnik koji ne bi morao nikome da polaže računa kako i šta označava. Želeo sam da proizvedem jednu veoma dugačku vreme-školjku, neprekinitu, da nastavim svoju spiralu u nedogled.
Iz romana Kosmikomike stare i nove