Sve je to balast, čoveče, ništa drugo do balast! Izbaci sve to s broda. Teško je vući brod s tolikim teretom, jer ćeš se onesvestiti veslajući. Teško ćeš njime upravljati, stalno će te moriti strah i brige, nećeš ni za trenutak ugrabiti malo odmora da sanjariš u dokolici... Nemaš ni malo slobodnog vremena da posmatraš kako nemirne senke preleću preko plićaka, ili kako se blistavi sunčevi zraci presijavaju na namreškanoj vodi, ili kako se na obali visoka stabla ogledaju u vodi. Ne vidiš ni zelene i zlaćane šume, niti bele i žute krinove, trsku koja se nežno leluja, šafran, ili plavi nezaboravak.
Baci u reku sav taj balast, čoveče! Neka tvoj životni brod bude lak, natovaren samo onim najpotrebnijim - skromni dom i jednostavna zadovoljstva, uz nekolicinu pravih prijatelja, nekog koga ćeš voleti i koji će ti ljubav uzvratiti, jednu mačku, jednog psa, jednu ili dve lule, sa dovoljno hrane i odeće, sa nešto malo više pića no što je potrebno, jer je žeđ opasna stvar.
Videćeš tada da je lakše upravljati takvim brodom, i da se on neće lako prevrnuti. Ako se i prevrne, nije važno; dobra i jednostavna roba podnosi vodu. Imaćeš vremena da upiješ sunčanu svetlost života, da slušaš muziku sa eolskih harfi, koju dah božiji izvlači iz struna ljudskog srca svuda oko nas, vremena da...
Iz romana Tri čoveka u čamcu, psa da i ne spominjemo