Jer stihovi nisu, kao što to ljudi misle, osjećaji (oni se javljaju rano) - stihovi su iskustva. Za jedan stih potrebno je vidjeti mnoge gradove, ljude, stvari, valja znati kretnje koje sitno cvijeće čini kad se otvara ujutro. Valja znati umišljati putove u nepoznatim krajevima, neočekivane susretaje i sastanke: dane djetinjstva, koji su još uvijek nerazjašnjeni; valja znati zamišljati roditelje svoje, koje smo morali povrijediti kad su nam donosili kakvo veselje koje mi nismo shvaćali (to je veselje učinjeno za drugoga), dječje bolesti koje počinju u dubokim i zatvorenim sobama, jutra na obalama mora, samo more, mora, noći na putu koje su podrhtavale veoma visoko i letjele sa zvijezdama - i nije još dosta smjeti misliti na sve to. Valja posjedovati uspomene na mnoge ljubavne noći, od kojih nijedna nije drugoj nalik, na krikove žena u porođajnim mukama. Kraj umirućih valja biti, valja sjediti kraj mrtvih u sobi s otvorenim prozorima, bukom, koja je dolazila na mahove. Nedostaje posjedovati uspomene. Valja ih znati zaboraviti, kad ih je mnogo i suviše, potrebno je biti vanredno strpljiv da se dočeka čas kad će se one vratiti. Jer uspomene, same, još nisu ništa. Tek kad postanu krv u nama, pogled, kretnja, kada postanu bezimene i kad ih je nemoguće razlikovati od nas samih, tada se može dogoditi da se u veoma rijetkim trenucima, iz sredine ovih uspomena, uzdigne prva riječ stiha.
Iz romana Zapisci Maltea Lauridsa Brige