U to vreme turski sultan Sulejman vojevao je protiv Ugarske, opustošio istočni Srem i osvojio Šabac i Beograd. U reorganizaciju turske vojske (odmah posle toga izvršenu) ušlo je i obnavljanje janičarskog podmlatka. Tako je ubrzo, među ostalom srpskom decom odvedenom u Jedrene, poveden u vojsku iz manastira Mileševe i mladi Sokolović, budući moćni veliki vezir turske imperije. Tu negde, među mnogim saputnicima Sokolovićevim, koji su pored srpskog jezika govorili i drugi, jezik carevine kojoj su lojalno služili kao janičari u toj najmoćnijoj internacionali XVI veka, našlo bi se i jedno mesto koje bi prema "poreklu po misiji" moglo pripasti meni.
Ako bi se i dalje po istoj logici pomerale stvari još za novih 230 godina dublje, u prošlost, to bi dovelo do godine 1281. Ne zna se tačno da li je te, ili početkom sledeće godine, srpski kralj Stefan Dragutin izjahao sa svojom vlastelom u onaj kasnije po zlu upamćeni lov. Ispod grada Jeleča u Raškoj župi pao je s konja i slomio nogu. Odmah posle toga nesrećni kralj je sazvao sabor u Deževu kod Rasa i predao krunu svom mlađem bratu Stefanu Urošu II Milutinu, a sam se povukao iz javnosti. Otada u državi su bila dva kralja, koje su savremenici zvali "kralj Stefan" i "kralj Uroš". Kada se kralj Stefan Dragutin oporavio, dobio je od svoga zeta, Ladislava IV Ugarskog na upravu krajeve van tadašnje srpske državne granice; - Beograd, Mačvu i severoistočnu Bosnu. Kako je u Bosni tada vladala patarenska jeres, na molbu kraljevu papa mu je poslao za potrebe obraćanja patarena tri misionara franjevca, koji su znali sem latinskog i slovenski jezik. Među njima jedno od mesta "porekla po misiji" moglo je pripasti meni.
Iz priče Silazak u limb (zbirka priča Gvozdena zavesa)