Bankar, koji je vlasnik kuće, jedan je od njegovih najgorih neprijatelja. Pri samoj viziji bankarevog lica srce bi počelo pomamno da mu bije, u nezasitoj želji da pojede samog sebe. Helmer, bankar. Šljam ovoga sveta. Koliko je puta bio primoran da stane pred Helmera i kaže mu kako nema dovoljno para ni porodicu da prehrani. Helmer, uredno razdeljene sede kose, mekih ruku, i tih bankarskih očiju koje liče na ostrige kad god mu Svevo Bandini kaže kako nema para da plati ratu za kuću. Toliko je puta morao to da učini, a Helmerove mekane ruke uvek bi ga ponovo obeshrabrile. Nije bio u stanju da razgovara s takvom vrstom ljudi. Mrzeo je Helmera. Voleo bi da slomi Helmeru vrat, da iščupa Helmerovo srce, i onda ga pošteno izgazi. Kad god pomisli na Helmera, promrljao bi: Bliži se dan! Bliži se i taj dan! Kuća nije bila njegova, i dovoljno je da dodirne kvaku na vratima da bi se setio kako mu ne pripada.
Iz romana Čekaj do proleća, Bandini