Kompozicija poeme Rekvijem se sastoji od 15 kratkih pesama koje oslikavaju tugu zbog ruskog naroda tokom godina progona i čistki pod vladavinom Josifa Staljina. Ana Ahmatova ponekad piše u prvom licu, a ponekad u trećem licu. Ona postaje glas naroda, jer je učinila univerzalnim svoj lični bol zbog stradanja i ponovnog zatvaranja svog sina, gubitka prijatelja i književnih pristalica i izgnanstva.
Poema Rekvijem počinje opisom bola jedne žene, ali prepoznatljivog svima koji su živeli u tom vremenu. U najvećem delu poeme ova žena koja pati je jedna univerzalna centralna figura. Očima žene koja je stajala ispred zatvora danima, nadajući se da čuje nešto o svojim najmilijima, nadajući se da će isporučiti kapu, par rukavica ili cipela, nadajući se jednom zadnjem pogledu pre neizbežne kazne smrti ili izgnanstva voljenog sina ili muža, iskazano je stradanje ruskog naroda. Sa svakom narednom pesmom žena doživljava novu fazu patnje: nemu tugu, rastuću nevericu, racionalizaciju, ranjivost, čeličnu odlučnost.
Žena u redu pred zatvorom prepoznaje u pesnikinji nekoga ko može opisati zbivanja, ko je samim bićem izaslanik ljudi, njihov glas. Na vrhuncu njene tuge, pojavljuju se tri figure iz hrišćanske religije: Marija Magdalena, Marija, majka Isusa Hrista i Sveti Jovan. U okviru poeme u celini, međutim, ove verske figure su postavljene izvan konteksta njihovih Novozavetnih uloga i pojačavaju razmišljanje pesnikinje o neminovnosti patnje. Pesnikinja slika ženu koja prevazilazi svoje lične okolnosti na gotovo mističan način, ne samo da bi ublažila svoj bol ili omogućila sebi mir, već da bi prikazala ne samo sposobnost ove žene, već i svih žena.
Ana Ahmatova se u poemi Rekvijem više puta osvrće na ceo svoj život pod unakrsnim svetlima "nepokorene savesti", razmatra i vrednuje sve proživele godine. Ova poema označava zahtev za pamćenjem, borbu protiv zaborava.