Vuk Isakovič je jedna moćna senka srpskog naroda. On oličava njegov nemirni duh i želju za pokretom i promenom i nosilac je njegove ratničke volje. On je i ratnik i vođa naroda u seobama. Njegov lik prati tragičnu sudbinu besciljnosti naroda koga tuče fatalizam. Njegov život prolazi u ratovanjima i seobama. Nemir u njemu se ne stišava i stalno ga vodi u ratove.
Pre poslednjeg odlaska u rat Vuk Isakovič shvata da su mu dosadile sve seobe i ratovanja koji ni njemu ni njegovom narodu nisu doneli ništa. Ipak on je očekivao da će ovaj odlazak na vojnu doneti nešto lepo i prijatno za njega i njegove ljude i svršiti nekim opštim mirom. Nadao se i da će konačno dobiti i čin potpukovnika. Približavanje ratištu i prve bitke polako gase njegove nade. On nije znao ni zašto, ni sa kim se bije, ni za koga. Nije ni razmišljao o tome. Kada je konačno osetio da ništa bolje neće biti, vidi bedu svojih ljudi i njihov čemeran život. On shvata da mu je život prošao, da ga ne može popraviti i da će ili izginuti ili vratiti se tamo u blato sve po tuđoj volji i za tuđ račun.
Vuk Isakovič celog života žudi za nečim nadzemaljskim. Za njega je Rusija san, sloboda, raj, velika nepregledna zelena poljana po kojoj će jahati. Preko zvezde i nebeskog nedogleda čezne za prostorima sreće i traži novu zavičnost. U njemu ostaje nada da negde mora da ima nečeg, nebeskog za njega i za ceo njegov narod.
Vuka Isakoviča, jednog od glavnih junaka romana Seobe Miloša Crnjanskog, prati sudbina gubitništva i osećanje uzaludnosti. Porazi i neostvarenost, bolesti i gubici stvaraju u njemu gorčinu, očajanje. Umoran od života i suočen sa nagoveštajima starosti otkriva neostvarenost svog sna.