Doslovno tumačenje pesme Oblak ukazuje na prirodni fenomen, lepotu oblaka koji se pojavljuje i nestaje. Alegorijsko tumačenje, u čijem je središtu oblak kao simbol izdvojenog pojedinca koji "krvari" lepotu, predstavlja razmišljanje pesnika o smislu umetnosti. U predvečerje iznad grada pojavljuje se oblak, "vjetar visine ga je njiho", a on dobija odsjaj žara, postaje lak i prozračan, vazdušast, i u sebi nosi svetlost i toplinu. "Al oči sviju ljudi bjehu uprte u zemne stvari". Niko ne gleda gore, niko iz gradske vreve ne vidi oblak. Svako ide svojim putem, za vlašću, zlatom ili hlebom. Za to vreme oblak, simbol pesnika, ide nebom ka nekim svojim ciljevima i idealima, penje se u visine, "ko da se kani dići do Boga". Neprimećen "krvareći ljepotu", i on ide svojim nebom. Ali, kada pomisli da je dosegao do savršenstva, u tom trenutku sve nestaje. "Vjetar visine ga je njiho, Vjetar visine raznio ga."

Pesma Oblak veoma slikovito ukazuje na zaokupljenost ljudi materijalnim vrednostima i njihovu nezainteresovanost za duhovne vrednosti, što je univerzalno, ali i svojstveno dobu kada je pesma nastala, između dva svetska rata. Istovremeno stvaraoci, koje simbolično predstavlja oblak ostaju usamljeni u svom bolnom rađanju lepote i ne mogu očekivati da ih ljudi primete, jer imaju različite ciljeve i ideale.