Pesma Zalazak sunca ima četiri strofe. Njena osnovna tema je potraga za ljubavlju. Zalazak sunca podstiče usamljenog pesnika na sanjarenje o ženi, koja je više san o ženi i iluzija o njoj.
U prvoj strofi, pesnik opisuje trenutak zalaska sunca, dok se priroda sprema da utone u noćni san, dočaravajući ga veoma slikovito pomoću brojnih epiteta. U početnim i završnim stihovima opisuje "bakreno nebo", koje "raspaljeno sija", čime stvara osnovni okvir pesme. Boje neba dopunjuje "reka krvava od večernjeg žara", čime se naglašava crvena boja, koja je simbol ljubavi i strasti. Sliku zalaska sunca upotpunjuju zvukovi vodeničkog točka, koji se čuje kako huči u daljini "promuknutim glasom".
Drugu strofu prožimaju najviše lična osećanja pesnika. Pesnik počinje da sanjari i kao da stvara sliku idealne, ali istovremeno daleke žene u svojoj mašti. A ta žena, njegova zamišljena, tužna žena, "bleda, kao čežnja" sa " krunom i u sjaju, sedi", "negde daleko, preko triju mora" i misli na njega "na domaku noći, tišine i tame".
U trećoj strofi pesnik opisuje atmosferu koja okružuje ženu o kojoj peva. Oko nje su jata galebova i bokori docvetalih ruža, koji simbolično slute prestanak mladosti, ljubavi, pa čak i života. Nepoznata žena sluša pesmu vetra, tužnu pesmu snova i verno čeka pesnika, iako ga nikada nije videla. Dok ona plače, "za morskim platnom, iznemoglo sunce zalazi, polako", i ovo sunce simbolično ukazuje na nemoguću ljubav, bez nade.
U četvrtoj, poslednjoj strofi pesme Zalazak sunca iskazuje se uverenje pesnika da su misli žene, koja postoji u njegovom snu usmerene samo prema njemu, "kome ne zna imena ni lica". Iako je ona nepoznata i daleka, on želi da veruje u nju i da njegov san traje zauvek. On je toliko predan svom snu i uživa u njegovoj nestvarnoj lepoti, da se plaši da ne nestane ta opojna himera njegove duše, i kaže: "Vaj, ne recite mi nikad: nije tako, ni da moje srce sve to laže sebi." Jer, kada bi saznao da je sve iluzija ne bi mogao da nađe utehu, i kaže: "Ja bih večno plako, i nikad se više utešio ne bi."