Apsolutnost ljubavi je u stvari težnja za apsolutnim izjednačavanjem: čežnja za tim da voljena žena pliva jednako sporo i nema nikakve vlastite prošlosti koje bi se mogla sa zadovoljstvom sjećati. Ali čim ta iluzija o apsolutnom izjednačavanju bude srušena (djevojka se sretna sjeća svoje prošlosti ili brzo pliva) ljubav se pretvara u generator koji neprestano proizvodi veliko mučenje koje nazivamo ojađenost.
Čovjek koji je duboko iskusio opću nesavršenost ljudi je relativno zaštićen od napada ojađenosti. Pogled na vlastitu bijedu za njega je nešto svakodnevno i nezanimljivo. Ojađenost je, prema tome, stanje tipično za doba neiskustva. To je jedan od ukrasa mladosti.
Ojađenost funkcionira kao dvotaktni motor. Iza osjećaja patnje slijedi želja za osvetom. Cilj osvete je postići da se partner pokaže podjednako jadnim. Muškarac, doduše, ne zna plivati, ali išamarana žena plače. Mogu se, prema tome, osjećati ravni jedno drugom i nastaviti s ljubavlju.
Iz romana Knjiga smijeha i zaborava