Na prvi pogled Jesenje veče je deskriptivna pesma. U njoj se opisuje jesenji krajolik, ređaju slike atmosfere u prirodi. Ritam pesme je relativno lagan, posebno u prvim stihovima, gde se naglašava nešto teško i mračno u jesenjem pejzažu. "Olovne i teške snove snivaju oblaci nad tamnim gorskim stranama", dok "monotone sjene rijekom plivaju, žutom rijekom među golim granama".
U atmosferi pejzaža preovladava nešto mokro, magleno, hladno, bez prave snage. U prirodi u kojoj je sve turobno, izdvajaju se "kućice i toranj" koji se sakrivaju iza "mokrih njiva u maglama" i ističu siromaštvo i bedu ljudi koji tu žive. "Sunce u ranama" kao da slabije sija nego negde drugde. Sumoran i taman ton prirodi daju vrbe mrke, bez lišća i jato crnih vrana. Sve je mračno, hladno, tamno. U tom mraku i hladnoći ceste se jedva naslućuju, ne vidi se u kom pravcu vode, nestaju, gube se. Jesenji pejzaž ostavlja utisak bezizlaza. Možda će biti bolje jednog dana u budućnosti, iako i sam pesnik čak nije siguran u to.
Sumorni krajolik, olovan, težak i mračan Antun Gustav Matoš spaja sa ljudskim nemirima. U njemu "samo gordi jablan lisjem suhije šapće o životu mrakom gluhijem, kao da je samac usred svemira". Motiv jablana se može smatrati za poetski simbol izdvojenog pojedinca koji stremi ka visinama. Sam pesnik je jedan od onih "visokih jablana" koji se iznad svega uzdiže, a njegovo lišće je "suho", kao da u njega ništa od onog mokrog i maglenog ne prodire. On pokušava reći ljudima nešto o životu u mraku i beznađu, ali oseća se kao da je "samac usred svemira". I zato kao da ne veruje da on može nešto promeniti, u zatvorenom svemiru učmalosti i provincijalizma.
