Artnit

Subota, 30 Avgust 2014 11:52

Ludvig Tik - Osećanje bede u duši Istaknut

Krenuše, i mladiću se doskora učini da mu je neznanac stari poznanik. "Kako ste dospeli u ove planine", upita ga neznanac; "po govoru vam se vidi da niste iz ovih krajeva." "Ah, o tom bi se moglo mnogo govoriti", reče mladić, "ali opet nije vredno govora, nije vredno da se priča." Kao da me neka nepoznata sila istrgnula iz kruga mojih roditelja i srodnika, moj duh je izgubio vlast nad samim sobom; kao ptica koja se uzalud koprca kad je uhvaćena u mrežu, tako se moja duša zaplela u čudne predstave i želje.

Živeli smo daleko odavde, u niziji u kojoj nigde na dogledu nema brda, skoro ni uzvišice; nešto drveća ukrašavalo je zeleni predeo, ali livade, plodna žitorodna polja i vrtovi prostirali su se dokle okom možeš da obuhvatiš; pored livada i polja svetlucala se velika reka kao moćan duh. Otac mi je bio gradinar u dvorcu i nameravao da i mene nauči svom zanatu; iznad svega je voleo biljke i cveće, i danima je neumorno mogao da se stara o njima i da ih neguje. Čak je išao tako daleko da je tvrdio da s njima može skoro i da razgovara; tvrdio je da uči iz njihovog rastenja i napredovanja, iz različitog oblika i boje njihovog lišća. Ja nisam voleo baštenski posao, utoliko manje što me je otac terao da ga radim, i čak mi s vremena na vreme i pretio. Hteo sam da budem ribar i pokušao sam, ali život na vodi takođe mi se nije milio; zatim su me poslali nekom trgovcu u grad, no i od njega se doskora vratih u roditeljsku kuću. Jednoga dana sam slušao kako moj otac priča o planinama koje je proputovao u svojoj mladosti, o podzemnim rudnicima i rudarima, o lovcima i njihovom poslu, i odjednom se u meni probudi sasvim pouzdani nagon, osećanje, da sam sada našao za sebe određen životni put. Danju i noću sam mislio o tom i zamišljao visoka brda, ponore i jelove šume; uobrazilja mi je stvarala ogromno stenje, u mislima sam slušao lovačku buku, trube i dernjavu pasa i divljači; time su mi bili ispunjeni svi snovi, i više nisam imao mira. Nizija, dvorac, mali, ograničeni vrt moga oca, s uređenim cvetnim lejama, skučeni stan, beskrajno nebo koje se tako tužno protezalo na sve strane i nije zagrlilo nijedan breg, nijedno uzvišenije brdo, sve to postalo mi je još tužnije, još mrskije. Činilo mi se da svi ljudi oko mene žive u kukavnom neznanju, i da bi svi mislili i osećali isto tako kao i ja kad bi im samo jedan jedini put sinulo u duši ovo osećanje bede. Tako sam provodio vreme, dok jednoga dana ne reših da zauvek odem iz kuće svojih roditelja.

Iz pripovetke Tajanstveno brdo

Pročitano 5712 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Ludvig Tik - Osećanje bede u duši