Odštampajte ovu stranicu
Ponedeljak, 11 Avgust 2014 11:59

Smrt vojvode Kajice Istaknut

Narodnu epsku pesmu iz pokosovskog ciklusa Smrt vojvode Kajice, Vuk Stefanović Karadžić je zabeležio od slepe pevačice Živane. U ovoj pesmi je opevana tragična smrt srpskog viteza, vojvode Kajice koji je pao kao žrtva zavisti i sujete mađarskih ratnika. Opšti ton pesme je tragika života i stalna borba sa silom.

Kralj Đurđe iz pitoma grada Smedereva kreće u lov u Vlašku zemlju sa svojih dvanaest vojvoda. On je svojim vojvodama "roditelj krasni", a vojvode između sebe "braća milostiva". Posebno je sa istančanošću naslikana mladost i muška lepota vojvode Kajice, njegovo lice i stas. Tako je on prikazan kao veoma mlad "bela lica, crni nausnica", "visok junak, tanak u pojasu", a "crn mu perčin pojas premašio". Njegovo raskošno "gospodsko odelo" je od zlata i kadife, "oko vrata kolajna od zlata", "za pojasom dve ubojne strele", "pokraj čizme buzdovan pozlaćen."

U lovu kralj Đurđe sreće Sibinjskog vojvodu Janka sa trista Mađara i šezdeset dece Karavlaha. On pušta svoje vojvode, Kajicu i Oblačića Rada da se nadmeću sa njima. Ta dva junaka su brža i jača od protivnika. Zato Sibinjanin Janko nudi kralju Đurđu tristašezdeset svojih junaka, šezdeset dece Karavlaha i blago za njegovih dvanaest vojvoda. Kralj Đurđe ne da vojvodu Kajicu, a ni ostale vojvode "za svu zemlju i četiri bana". Rasrđen i otrovan zavišću zbog izrazite nadmoćnosti vojvode Kajice u takmičenju, Sibinjanin Janko ga izaziva da se nadstreljuju. Oni gađaju "nišan za oblakom", ali Sibinjanin Janko iz potaje, podmuklo i na prevaru ustreljuje vojvodu Kajicu. Kralj Đurđe smrtno ranjenog vojvodu Kajicu uzima na krilo i kaže mu: "Diko moja svagda na divanu! "Britka, sabljo svagda na mejdanu!" Pre nego što se "s dušom rasta" vojvoda Kajica mu kaže: "Ako možeš, osveti me, babo!"

Kralj Đurđe sa svojim vojvodama ubija sve Mađare i Karavlahe na polju Beljacu. Od vojvoda niko nije poginuo. Od Mađara niko ne ostade, osim Sibinjanin Janka, koji beži sa poprišta.

Vojvode sahranjuju vojvodu Kajicu u sanduku otesanom sabljama. Na čelo glave stavljaju mu koplje, a na njega sokola i privezuju konja. Po grobu mu "oružje prostreše", i ogradiše ga "da Madžari k njemu ne dolaze, da mu mrtvu ne pretresu telo".

Smrt vojvode Kajice doživljena je kao gubitak najboljeg i najdražeg u porodici. Tuga za njim duboka i bezutešna, pretvara ovu narodnu epsku pesmu u najdirljiviju tužbalicu. Na kraju pesme slomljen od velikog bola kralj Đurđe se pita: "O Kajice, moje čedo drago... Kako će te preboljeti babo? Kako ću te ostaviti sama, da mi čuvaš na Beljacu stražu bez promene dokle je Krajine?"

Pročitano 20648 puta Poslednji put izmenjeno Utorak, 12 Avgust 2014 12:04
Stefan Tanasijević

Najnovije:

Srodni članci