Osim u lirskoj i satiričnoj pesmi, Jovan Jovanović Zmaj nalazi novu, neiscrpnu riznicu poetskih motiva i formalnih mogućnosti u subliterarnoj, polupoetskoj-polupedagoškoj formi dečje pesme. U dečjim pesmama on obuhvata celo detinjstvo od kolevke do dečaštva, sa svim onim što odlikuje, ali i pripada dečjem svetu: igrama i igračkama, životinjama, odnosom prema odraslima. U njima daje bogatu i raznovrsnu galeriju dečjih likova.
Glavne odlike dečjih pesama Jovana Jovanovića Zmaja su: fini lirizam koji ih približava njegovoj ranoj ljubavnoj poeziji, ozarenom svetu Đulića, smisao za uživljavanje u stvarnost i psihu deteta, jednostavan, lak, neposredan izraz koji je pristupačan deci i istovremeno privlačan i odraslima. Ova poezija je obojena lirskim bojama, prožeta toplinom, sveža, jednostavna, bogata brzim invencijama i slobodnim asocijacijama. U njoj se oseća čežnja za nečim nevinim, čistim i svetlijim.
Oslobođajući se stega, koje su mu donekle nametale ranije pesničke forme, Jovan Jovanović Zmaj jednostavnim rimama postiže maksimalnu lirsku spontanost u dečjoj poeziji. Njegove dečje pesme su i osobena forma pesničkog, lirskog jezika, kojim se na nov način izražavaju osnovne preokupacije njegovog književnog stvaralaštva.