Vuk Mandušić je junak čelične pesnice, ali ranjive duše. On se kao pesnik ponaša i među crnogorskim herojima; pomalo odsutno, naročito, mimo drugih, katkad naivno. Kao ćudljivo dete nudi vola za saruk. Njega vole, i Turci bi čak da se okume s njim.
Oko Vuka Mandušića, i na javi i u snu, svi su zaokupljeni skorim bojevima sa poturčenjacima. Samo on sanja raspletene kose snahe Milonjića. Njegov san nije samo ushićenje ženskom lepotom, i u njemu su sjedinjene heroika i sublimna erotika, kao čežnja za nečim nedoživljenim, lepim i dalekim. Očaran lepotom žene, koja mu je kumovskom vezom zabranjena, on potajno želi da ostane živ u tuzi žene koja će ga oplakivati, kao i snaha Milonjića devera Andriju. Plač žene bi učinio lepim onoga koji smrću odlazi u besmrtnost. Tako i ovu potajnu čežnju Vuka Mandušića prožima neobična zavist: "Blago Andri đe je poginuo, divne li ga oči oplakaše, divna li ga usta ožališe!"
Za vreme istrage, dok se drugi biju sa poturicama, Vuk Mandušić na svoju ruku, na poziv neke slabe žene, ide čak u lešansku nahiju da brani raju i seče turske haračlije. On smatra da se domaće zlo leči borbom, a ne pregovorima. U toku pregovora sa poturicama smišlja priču o snahi Anđeliji i tom pričom pravi oštre aluzije na jalove razgovore i bezuspešna ubeđivanja. Sa poslednje stranice Gorkog vijenca blista junačka lepota Vuka Mandušića, okupana suzama koje lije za džeferdarom. Dok se svi raduju uspeloj istrazi poturica, jedino on, palih brkova, još krvav i polomljenih toka, kao dete jeca za džeferdarom prebijenim u dobijenom boju protiv Turaka. Njemu je žao džeferdara, svog nerazdvojnog druga u borbi za slobodu, "ka jednoga sina", "ka brata rodita".