Artnit

Sreda, 09 April 2014 15:52

Švabica Istaknut

Pjer Ogist Renoar - Mlada žena u svetloplavom na Konzervatorijumu Pjer Ogist Renoar - Mlada žena u svetloplavom na Konzervatorijumu

Pripovetku Švabica Laza Lazarević je najverovatnije napisao još 1876. godine, ali je nije objavio zbog autobiografskih crta. U pripoveci opisuje tok svoje velike ljubavi kroz 13 pisama. Pred kraj života, 1888. godine prerađuje prvo, drugo, jedanaesto i dvanaesto pismo; dalje nije stigao. Iako nedorađena, Švabica je dovršena pripovetka, a njen rukopis je sređen i štampan posle njegove smrti. Savremenici Laze Lazarevića su ovu pripovetku označili kao "prvi gradski ljubavni roman".

U početku, za vreme studija u Berlinu Laza Lazarević je često menjao stan. Od 1. oktobra 1873. godine zadržao se u pansionu Pauline Gutjar, gde upoznaje njenu kćerku Anu, studentkinju pevanja. Ana Gutjar je bila godinu dana mlađa od njega, miloga lica, dugih uvojaka i nežnih ruku, umna, obdarena prelepim glasom. Veoma brzo došlo je do uzajamne naklonosti. Ova ljubav je Lazi Lazareviću donosila trenutke sreće, ali i noći nemira. Znao je da zbog tradicionalnih i patrijahalnih shvatanja u svoju porodicu ne sme da dovede tuđinku. I, on se odriče svoje ljubavi, samo zato što se brine kako će Ana biti prihvaćena ako je on povede sa sobom u Srbiju. Ova ljubav nije imala srećan kraj, ali je Laza Aninu fotografiju sa naznakom "Berlin 1873-1876", čuvao do kraja života.

Pripovetka Švabica je napisana u epistolarnom obliku, u obliku 13 pisama koje Miša Maričić, student medicine u Nemačkoj šalje drugu.

Miša Maričić, koji je zaljubljen u gazdaričinu kćerku "Švabicu", odnosno Anu u pismima priča svom drugu o svemu što se dešava između njega i Ane. Tok ljubavi je naslikan sa psihološkom tananošću, gde sve neprekidno treperi na granici prigušenih osećanja. Sav u ljubavnom zanosu, pisao je: "Pratim je na klaviru, kad peva; dodajem joj igle, kad ispadnu; ogrćem joj kabanicu, kad pođe u šetnju." Bolovao je i nije izlazio iz sobe kada je ona bila odsutna, a kada bi bila u kući, čitav njegov život se vrteo oko nje. Zimske noći su provodili u trpezariji, gledajući se i razmenjujući misli i osećanja. Zbog besparice je išao bez zimskog kaputa, pa je morao da proda neke svoje vrednosti i kupi jedan, ali i izvede Anu u "špacirung". Šetnje sa Anom, poljupci i ljubav, grejali su mladog Mišu te zime, više nego ijedan kaput koji bi nosio.

U Miši Maričiću se odvija unutrašnja drama i borba između lične sreće i dužnosti prema porodici, između svog zadovoljstva i porodičnog bola. On želi da ostane čestit, i da njegova sreća ne nanese bol i unesreći njegovu porodicu i prijatelje, ali mora da bira između dužnosti i svojih emocija. Svestan je da pod tim uslovima, ni on, ni Ana ne mogu da budu srećni, i zato se odriče svoje velike ljubavi zbog dobrobiti porodice i njenog mira. Svojim postupkom je slomio Anino i svoje srce. Prikazan je dramski opis rastanka. Tako na pomen rastanka "Anine razrogačene oči, u kojima je bila neka suha vatra", postaju vlažne i hladne "kao prva zimnja kiša, koja se neprimetno hvata u led". O tome Laza Lazarević piše: "Ona me je gledala, bleda kao jaka na košulji: - To je sve tako neočekivano, da ja ne znam šta da ti kažem. Ja neću sažaljenja. Ti si... vi ste slobodni!"

U pripoveci Švabica Laza Lazarević slika živo pansion u kojem je živeo Miša Maričić sa njegovim likovima. Tu su: Anina majka i brat, Maks, "Don Karlos", Tumanov, Spaldint, Popesku, gospođica Vedel. A u pozadini je prisutna slika Berlina posle francusko-pruskog rata.

Pročitano 29298 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Švabica