Čeče u izgubljenom, vranjeg izraza lica, sivocrne od tuge i promukle od kreštanja. Čeče, i sve napuštenosti vise niz njih kao i klonulo lepršavo raščerupano perje. Napuštenosti srca, napuštenosti devojaka, napuštenosti zvezda.
Čeče u polutami i sumornosti senki kuća, zazirući od kapije, crne kao katran i mrtve umorne. Čeče sa tankim đonovima i sivo poprašene u jutarnjoj magli svetskog popodneva, zakasnele, utonule u uvek iste sanjarije. Čeče nad bezdani, upletene u mreže nad provalijom, sanjivo se klateći od gladi i nostalgije.
Sa vranjim izrazom lica (a i kako drukčije?) čeče, čeče, čeče i čeče. Ko? Vrane? Možda i vrane. Ali ljudi pre svega, ljudi.
Iz priče Vrane uveče odleću kući (zbirka priča Generacija bez milosti)