U narodnoj epskoj pesmi Marko Kraljević poznaje očinu sablju, kralja Vukašina ranjenog sa sedamnaest rana nosila je "mutna i krvava Marica" zajedno sa konjima, kalpacima i ranjenim junacima. Vukašin moli Turkinju devojku koja beli platno u reci da mu doda platno i izvuče ga iz reke. Pošto ga je spasila kaže joj: "Čestitu ću tebe ostaviti", ako ga odnese "dvoru bijelome" da "vida svoje grdne rane". Ako Bog da, da izvida svoje rane jedan ćemer blaga daće njenom bratu Mustaf-agi, drugi njoj, a treći ostaviti sebi. Međutim, tako ranjenog Vukašina pogubio je Mustaf-aga, želeći da se domogne njegove sablje i "divnog odijela". Zbog toga ga proklinje mlada Turkinja: "Eda Bog da odsjekla ti glavu."
Marko Kraljević sreće Mustaf-agu u carevoj vojsci sa opasanom sabljom, kojoj se svi dive. On prepoznaje tri slova hrišćanska na toj sablji: jedno slovo od Novaka kovača, drugo slovo Vukašina kralja, a treće Kraljevića Marka. Saznavši kako je Mustaf-aga došao do sablje Marko mu se osvetio za smrt svog oca, "manu sabljom od Prilepa Marko, skide glavu Turčin-Mustaf-agi".
U narodnoj epskoj pesmi Marko Kraljević poznaje očinu sablju se ističe da Marko Kraljević nije samo vazal već posinak sultanu, što pretpostavlja i njegovu nadmoćnost. Zbog osvete Mustaf-agi car šalje svoje sluge da pozovu Marka, ali se on ne odaziva na njegove pozive. A kada mu je dosadilo "prigrnu ćurak naopako" i uzima tešku topuzinu pa odlazi caru pod čadoru, i "u čizmama sjede na serdžadu". Cara gleda popreko, a iz očiju mu liju krvave suze. Njegova ćudljiva plahovitost izaziva strah. "Car s' odmiče, a Marko primiče, dok doćera cara do duvara." Na pitanje zašto je toliko ljut Marko odgovara: "Poznao sam sablju baba moga; Da sam, Bog d'о, u tvojim rukama, i ti bi me 'vako ražljutio!"
