Artnit

Nedelja, 02 Mart 2014 18:06

Salko Ćorkan Istaknut

Lik Salka Ćorkana je više od dvadeset godina živeo u pripovedanju Ive Andrića. Prvi put je prikazan u priči Ćorkan i Švabica, iz 1921. godine, a zatim u Mili i Prelcu, 1936. godine, gde je opisana njegova smrt. Ovaj lik Ivo Andrić oživljava i pripoveda o njemu u osmoj i petnaestoj glavi svog romana Na Drini ćuprija objavljenog 1945. godine.

Salko Ćorkan je sam i tužan, oduvek i zauvek nesrećan lik. Pričalo se da je sin Ciganke i nekog anadolijskog podoficira, koji je napustio varoš i pre nego što se rodio. Roditelji ga nisu nikada priznali, a njegov život se sveo samo na patnju. Slep na jedno oko, radio je sve što mu se naredilo da bi imao šta jesti i gde prespavati. Tako je on bio hamal, strvoder, grobar, sluga, čistač tuđih nužnika, ali i kasablijska luda, ispod koje su na društvenoj lestvici bili još samo višegradski psi. Sve što je zaradio popio bi i zatim bi svojim ponašanjem uveseljavao kasabu. Tako je kasabi služio za lečenje svojih nezadovoljstava i za podsmeh.

Kriza identiteta i nesrećne ljubavi prema Hadžiomerovoj Paši i posebno prema Švabici su napaćenu dušu Salka Ćorkana nepovratno uništile. Kada se u Višegradu pojavio cirkus u Ćorkanu je planula ljubav prema Švabici, igračici na žici u kratkoj suknjici od žute svile i crnim čarapama, koja lebdi u vazduhu ispod cirkuske šatre, držeći se samo za zeleni ambrel. Gazde i dućandžije počinju da maštaju o ovoj igračici, pehlivanki. Za kasablije je u tom izloženom telu oskudno odevene igračice, strankinje postojalo nešto sramno i stidno, gotovo bolno, što se pretvaralo u nekakvo ushićenje nad tuđim poniženjem i padom. Za Ćorkana, Švabica na žici je predstavljala njegovu suprotnost, jer je ona lebdela laka i eterična, oslobođena stega ove zemlje. Dok misli o njoj seća se svega što je prenosio, buradi džakova soli, brašna i žita, i sebi izgleda težak i trom, pritisnut i stešnjen, nedostojan nje i njene vazdušaste lakoće. Nakon poslednje noći cirkusa, pomama za Švabicom prelazi u opštu euforiju i pomahnitali ljudi upadaju u cirkus, tražeći da se predstava odigra samo za njih. Direktor cirkusa je to odmah dojavio vlastima koje su oglobile najviđenije ljude. Jedino Ćorkana zadržavaju u pritvoru, gde ga Ibrahim Čauš batina volovskom žilom potopljenom u sirće dok ne istera ljubavni jad i bol, sevdah iz njega, i dok se reči molbe i preklinjanja ne pretvore u beličastu, prskavu penu na usnama.

Posle batina koje je dobio u pritvoru Ćorkan osam dana dolazi sebi, a osmog dana prolazi kroz čaršiju kao onaj koga svi poznaju i koji nikada ne stari, kao vesela budala "prepličući nogama i igrajući, sviraće na nekoj zamišljenoj šargiji i pevati: tiridam - tiridam". "Samo napola čuje da mu dovikuju, a ne vidi nikog. Nešto mu oči zalijeva, kao suze, kao veselje. Sve je nepromjenjljivo i istinsko na svom mjestu. Nije to čaršija, nego radosno more, tako je duga i široka."

Kada se tri-četiri godine kasnije u kasabi pojavio rum, piće jače i mirisnije od rakije Ćorkan ga je odmah zavoleo. Ovo piće, koje se prodavalo u bočicama od dva deci zavoleo je posebno zbog njegove etikete sa naslikanom mulatkinjom sočnih usana i sjajnih očiju pod slamnatim šeširom ispod koje je pisalo crvenim slovima Jamaica. Ova šarena etiketa donosila mu je mirise južnih, dalekih mora, šum palmi i nepoznatog drveća nad čijim krošnjama su letele ptice jarkih boja i kroz čije lišće je ćarlijao blag vetar. Tada mu se javljao san o ženi, bliskoj i istovremeno dalekoj, i o ljubavi koja negde mora da postoji i u koju on ne prestaje da veruje.

U Zarijinoj mehani, u kojoj je Ćorkan provodio dane opijajući se smislili su novu sprdnju. Ubeđivali su ga da je sin čuvenog oficira iz Basre, carskog grada u Anadoliji, koji je umro, a nasledstvo prigrabili prevaranti i zli ljudi. Ćorkan samo mora da ode u Basru i uzme svoje. Uz cerekanje su mu i pasoš pravili, računali su putne troškove tukući se od smeha po slabinama. Govorili su mu da će moći da preotme od hadži-Omera lepu Pašu, kada se vrati sa tim nasleđem. Dok su se imućne kasablije izrugivale Ćorkanu Mehaga Sarač mu je urlao: U-bij-se! U-bij-se! Vremenom Ćorkan je počeo i sam da veruje u priče koje drugi izmišljaju o njemu, ispijajući čašu za čašom.

U nekom od pijanih februarskih praskozorja iz Zarijine mehane su izašli Ćorkan i njegova pijana svita i krenuli na most. Jedni su tvrdili da Ćorkan ne sme da pređe ćupriju po njenoj zaleđenoj kamenoj ogradi, širokoj tek tri pedlja, a drugi su se smejali tome i vikali da sme. Klizali su se i teturali, igrali tuđim životom, jer su samo tako znali i samo tako su se usuđivali na igru. Kada je Ćorkan u svojim kundurama stupio na ogradu mosta bio je težak i trom, a zatim je svojim plesom iznad ponora ostvario slobodu i lakoću Švabice na žici, koju ona, zarobljena u bolnom i rutinskom ponavljanju, nije nikada osetila. Umirući Salko Ćorkan "oseća kako, najzad, postaje ono što je oduvek maštao i žudeo da bude: velik i usamljen čovek, ljubavnik i junak, vitak i prav, tvrd, kao beli neprolazni nišan nad grobom..." "A na zidu je i dalje ležalo kratko i nepomično Ćorkanovo telo, smireno i izbavljeno, oslobođeno zauvek najvećeg od svih zala ljudskih: ponovnog buđenja."

Pročitano 47590 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Salko Ćorkan