Mučenik u svojoj "plamenoj košulji" možda vidi Božije lice, ali onome što slaže grabovinu, ili rastresa cepanice da se mogu provetriti, čitav prizor ne znači ništa više no mesaru zaklati vola, ili ćumuraru rušenje drveta u šumi, ili kosaču poseći cvet dok kosi travu. Velike strasti su za velike ljude, a velike stvari mogu videti samo oni što stoje u istoj ravni s njima. Mislimo da možemo imati naša osećanja za ništa. Ne možemo. Čak i za najprefinjenija i najpožrtvovanija osećanja moramo da platimo. Ono što je čudno jeste da ih upravo to čini lepim. Intelektualni i emotivni život običnih ljudi je veoma podla stvar. Upravo kao što pozajme svoje ideje iz neke vrste cirkularne biblioteke misli - Zeitgeist vremena, lišene duše, i vrate ih krajem nedelje, prežvakane - tako se vazda trude da i svoja osećanja dobiju nekako na kredit, ili odbijaju da plate račun kada on, napokon, stigne. Moramo prevazići takvu koncepciju života; onog časa kada budemo morali da platimo za neku našu emociju, znaćemo njen istinski kvalitet i bićemo vredniji za to saznanje. Imaj na umu da je sentimentalista uvek cinik u srcu. Bez sumnje, sentimentalnost je samo praznik cinizma. A fantastičan, kakav cinizam i jeste sa svoje intelektualne strane, on nikada ne može biti ništa više do savršena filozofija za čoveka koji nema duše. On ima svoju društvenu vrednost; a za umetnika su zanimljiva sva ekspresivna stanja, međutim, sam po sebi, jadna je to stvar, jer istinskom ciniku nikada se ništa ne otkriva.
Iz knjige De profundis