Artnit

Subota, 08 Februar 2014 19:46

Vilijam Fokner - Ne verujem da je neko ikad namerno slušao sat ili časovnik Istaknut

Filip Gaston - Sat Filip Gaston - Sat

Kad se senka od prozorskog okvira pojavila na zavesama, bilo je između sedam i osam časova i onda sam ponovo počeo misliti na vreme, i slušao sam sat. To je bio dedin sat i kad mi ga je otac davao rekao mi je, predajem ti grobnicu svake nade i želje; bolno je ali sasvim verovatno da ćeš zahvaljujući njemu doći do svesti o ništavilosti sveg što je ljudsko i da on tvoje lične potrebe neće zadovoljiti nimalo bolje no što je zadovoljio potrebe tvoga oca i tvoga dede.

Dajem ti ga ne da te opominje na vreme, nego da bi ponekad za trenutak mogao zaboraviti na njega i da ne bi trošio svu svoju snagu upinjući se da ga osvojiš. Jer nijedna bitka nikad nije bila dobijena kazao je. Nikad se čak nije ni vodila. Bojno polje jedino otkriva čoveku njegovu sopstvenu ludost i beznadežnost, a pobeda je obmana kojoj podležu filozofi i glupaci.

Bio je prislonjen uz kutiju s okovratnicima i ja sam ležao slušajući ga. Čujući ga, to jest. Ne verujem da je neko ikad namerno slušao sat ili časovnik. Čovek za tim nema potrebe. Čovek može da zaboravi na taj zvuk zadugo, a onda je kucanje sata u stanju da u jednome trenu uspostavi u njegovom duhu dug i neprekinut tok vremena koje sve dalje odmiče i koje on nije čuo. Kao što je otac govorio, kroz duge i usamljene svetlosne zrake može se skoro videti Isus kako korača. I dobri Sveti Franja što je kazao Sestrica Smrt, on koji nikad nije imao sestre.

Kroz zid sam čuo opruge od Šrivove postelje a zatim njegove papuče kako se taru o pod. Ustao sam i prišao ormanu i zavukao ruku u njega i napipao sat i okrenuo ga licem dole i vratio se u postelju. Ali je senka od prozorskog okvira još bila tamo, a ja sam se bio izvežbao da po njoj pogodim vreme skoro u minut, te sam morao da joj okrenem leđa, osećajući kako me svrbe one oči što su ih nekad životinje imale uvrh glave na njenoj zadnjoj strani. Čovek će se uvek kajati zbog navika lenosti koje je stekao. To je otac kazao. Kako Hristos nije razapet na krst: njega je postepeno odnelo sitno kuckanje točkića. Njega koji nije imao sestre.

I tako čim sam postao svestan da ga ne mogu videti, počeo sam sebi da postavljam pitanje koliko je sati. Otac je govorio kako je stalno razmišljanje o tome u kome se položaju nalaze mehaničke kazaljke na jednom proizvoljno izdeljenom brojčaniku znak umne radljivosti. Pogan govorio je otac kao i znojenje. A kad sam ja kazao dobro. Pitam se. Pitaj se i dalje.

Iz romana Krik i bes

Pročitano 3223 puta Poslednji put izmenjeno Nedelja, 23 Februar 2020 11:57

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Vilijam Fokner - Ne verujem da je neko ikad namerno slušao sat ili časovnik