Sa dozom sumnjičavosti, razmatrao je lepezu mogućnosti koje su mu se nudile: tužilac koji čitav život posveti proganjanju drugih; učitelj žrtva loše vaspitane dece; razna tehnička zanimanja u kojima se napredak ostvaruje sa malo uspeha i mnogo štete; usavršena naklapanja kao što je šupljost društvenih nauka; unutrašnja arhitektura (privlačila ga je zbog uspomene na dedu stolara) potpuno u službi stilova koje prezire; apotekar, zanimanje siromašnih, postalo je prodaja kutijica i flašica. Kada je sebi postavljao pitanje: koje zanimanje odabrati za čitav život njegovo unutrašnje biće bi potpuno zanemelo. I tako, ako se na kraju, odlučio za medicinu, to nije bila nikakva tajna privlačnost već idealističko čovekoljublje: smatrao je da je medicina bespogovorno jedino korisno ljudsko zanimanje kojem tehnički napredak donosi najmanje štete.
Razočaranja su ubrzo došla kad je, na drugoj godini morao da provodi svoje vreme u sali za obdukciju: doživeo je šok od koga se nije nikada oporavio: nije bio u stanju da gleda smrti u lice; nešto kasnije priznao je da stvari stoje još gore: nije bio u stanju da gleda telo: njegovu nepopravivu, neodgovornu nesavršenost; časovnik za raspadanje koji upravlja njegovim hodom, krv, utrobu, bol.
Iz romana Identitet