- Zemlja je slobodna, - rekao je mladi kralj - i ti nisi ničiji rob.
- U ratu, - odgovori tkač - jaki porobljavaju slabe, a u miru bogati porobljavaju siromašne. Moramo da radimo da bismo živeli, a daju nam tako niske nadnice da umiremo od gladi. Mi kulučimo za njih od jutra do sutra, a oni zgrću zlato u svojim sanducima; naša deca pre vremena uvenu i lica onih koje volimo ogrube i poružne. Mi cedimo grožđe, a drugi piju vino. Mi sejemo žito, a deca nam gladuju. Okovani smo u lance, mada nijedno oko ne može da ih vidi. Mi smo robovi, mada nas ljudi zovu slobodnima.
- Zar je tako sa svima? - upita kralj.
- Tako je sa svima, - odgovori tkač - sa mladima i sa starima, sa ženama i s muškarcima, sa nejakom decom i iznemoglim starcima. Trgovci nas ugnjetavaju, a mi se moramo pokoravati. Sveštenici prolaze pored nas i prebiraju brojanice, ali nas i ne pogledaju, i niko se ne brine o nama. Po našem putu, koji sunce nikad ne ozari, gmiže beda s gladnim očima, a greh je prati podbula lica. Nevolja nas budi zorom, a nesreća nikad ne napušta.
Iz bajke Mladi kralj