U pripoveci Povareta je primetno odsustvo razvijene radnje. Pripovedanje je sažeto, sve je kazano jednostavno, kratko i jasno, dijalozi su kratki i jezgroviti. Uvodi se samo nekoliko likova, a dramski naboj je prisutan u duševnim preživljavanjima junaka. Posebno je naglašeno psihološko slikanje Juraja Lukešića.
U središtu pripovetke je intimna drama mladog ostrvljanina Juraja Lukešića, u bolnom suočavanju sa smrću voljene devojke Marice i nadvladavanja emocionalnog klonuća. Dok se vraća u Krapno čamcem mirni su voda i vazduh u koje gleda. Selo u koje ulazi je potpuno nemo, "niotkuda ljudskog glasa, kao da je sve kuga pomorila". Ljudi i ambijent su u potpunom skladu, duboko ugrađeni u pejzaž. Oni žive u mirnom ambijentu i bez ikakvih zvukova. Smireni, staloženi, ćutljivi zaokupljeni su radom i borbom za opstanak. I u kući Juraja "svaka stvar bješe na svom mjestu kako ih je ostavio, bezmalo kako su ih i njihovi preci ostavili". Stigavši kući on saznaje da je voljena devojka Marica umrla, ta vest ga snažno pogađa i njegovo raspoloženje i radost zbog povratka kući nestaju. Njegov bol postaje još veći kada vidi Maričinu porodicu u crnini dok se nalazi u pristaništu. U toku večere on je neraspoložen, ćutljiv. U sebi nosi svoj bol koji gasi sva interesovanja i on nema sna. Zato on saopštava majci da neće nikud da izlazi, pa ni u crkvu. Majka pokušava da ga otrgne od obamrlosti i povrati mu radost življenja. Zato mu priča o snu koji je usnila i o poruci voljene devojke, povarete. Na Jurajinom licu se javlja radost i volja da živi u trenutku kada čuje da je povareta poručila da se on oženi njenom sestrom Pavom.
Kada Juraj Lukešić na kraju pripovetke kaže: - He, pa neka bude volja Božja!... Povareta!, razrešava se njegova unutrašnja borba. U tom trenutku je sadržana simbolika pripovetke Povareta. Jedan deo života je završen, ali počinje drugi, život se nastavlja, nezadrživo traje.