Artnit

Spavao ili bio budan, bilo je sasvim svejedno. Mrzeo sam fabriku konzervi, i večito sam smrdeo kao puna kesa ribe. Nikad me nije napuštao, taj smrad konjske lešine na ivici puta. Pratio me na ulicama, ulazio je sa mnom u zgrade. Kad bih legao uveče u krevet, bio je tu, kao ćebe, svuda na meni. A u mojim snovima bile su ribe ribe ribe, skuše koje kruže u crnom bazenu, a ja vezan za motku naglavce tonem unutra. Smrad je bio u mojoj hrani i odeći, osećao sam ga čak i na četkici za zube. Isto je bilo sa Monom i mojom majkom. Na kraju je postalo tako grozno da smo petkom jeli meso. Majka nije mogla ni da pomisli na ribu, bez obzira što je to spadalo u greh.

Objavljeno u Pero

Rad je bio težak. Magla se popodne dizala, i sunce je pržilo. Napolju je bilo kao u rerni. U fabrici je bilo još gore. Nije bilo svežeg vazduha, ni za jednu nozdrvu. Svi prozori bili su zakovani zarđalim ekserima, a nikad oprana okna prekrivena paučinom i masna od starosti. Sunce je peklo krov od valovitog lima kao let-lampa, potiskujući vrelinu naniže. Vrela para dizala se iz cevi i peći, iz ogromnih bačvi sa otpadom. Bili smo usred tih kužnih isparenja, znojili smo se u buci mašina.

Objavljeno u Pero
Vi ste ovde: Home Paleta Prikazivanje članaka po tagu Put za Los Anđeles