Nije moguće reći koji nam utisak portret konačno daje. Nije čak moguće reći neopozivo da li nam se žena sviđa ili ne, da li je dopadljiva ili neprijatna. Ona je ujedno i privlačna i odbijajuća. Postoji nešto neizrecivo lepo kod nje, a u isto vreme odbojno i okrutno. Đavolsko ne u romantičarskom smislu; već više kao da je izvan dobra i zla. Šarm sa negativnim predznakom. Poseduje sastojke razvratnosti i lepote. U Ogledalu nam je bio potreban portret da bismo uveli bezvremene sastojke u trenutke koji promiču ispred naših očiju, i istovremeno postavili jedno kraj druge portret sa junakinjom da bi naglasili u njoj ili glumici, Margariti Terehovoj, istu snagu da ujedno i privuče i odbije...
Ako probate da raščlanite Leonardov portret deleći ga na činioce, to neće doneti uspeh. U svakom slučaju ne bi objasnilo ništa. Jer, emocionalni učinak proizveden kod nas od strane te žene na slici je dovoljno moćan, zato što je nemoguće pronaći u njoj bilo šta što bi nam se konačno svidelo; nemoguće je da izdvojimo bilo koji detalj iz celine tako da nam se on u trenutnom utisku dopadne više od nekog drugog, i postane naš sopstveni, kako bismo postigli ravnotežu u načinu na koji gledamo sliku koja nam je predstavljena. I tako se pred nama otvara mogućnost razmene sa beskonačnošću, jer je bitna noseća odlika umetničke slike upravo to: da bude vrsta "detektora" beskonačnosti... ka kojoj naš razum i osećanja hrle uz radost i strasnu žurbu.
Iz knjige Vajanje u vremenu