Tu se afirmiše čist artizam, nezavisan od središnje ili celokupne vrednosti dela, tu on traži lepotu što lebdi nad ponorima i sasvim iščezava u fenomenima. U prvi mah, jedino, izgleda kao da se sa starenjem i sve većim produbljivanjem ovaj smer gubi, i u najboljem slučaju nastavlja u formi promenljivih, specifičnih tehničko-slikarskih problema, i najzad se, u slikama kakve su Jevrejska nevesta i Porodica Braunšvajgovih, bez ostatka razminjuje u vibrantnom životu celokupnog uobličenja, koji odbacuje sve pojedinačne kvalitete. U Saulu i Davidu (u Hagu), slici koja je nastala samo nešto ranije, ovi elementi pokazuju izvestan dualizam. Tu nalazimo prasak i zanos materijala i boja, takoreći jednu eudemonisičku lepotu i čisto likovno savršenstvo, koje deluje poentirano i kao da je traženo sebe samog radi. A uz to, najdublji duševni potres, golo izbijanje najintimnijeg života, koji preplavljuje svu ovu raskoš i pred kojim ona bledi.
Iz dela Rembrant