Prema istoričaru umetnosti Đorđu Vazariju tehniku sfumato je prvi put primenila primitivna flamanska škola, uključujući Jana van Ajka i Rohira van der Vejdena. Međutim, tehnika sfumato se najčešće povezuje sa radom Leonarda da Vinčija i njegovih sledbenika, koji su pravili suptilne gradacije, bez linija ili granica, od svetlih do tamnih delova, posebno za prikazivanje osobina lica i za atmosferske efekte. Da Vinči je sam opisao tehniku sfumato kao "bez linija ili granica, na način dima ili izvan ravni slike", a ona je posebno vidljiva na njegovoj slici Madona na stenama, koja se danas nalazi u Nacionalnoj galeriji u Londonu. Na ovoj slici zamagljen veo nežno prekriva glavne figure u prednjem delu, a potok iznad kojeg lebdi para blago prodire iza maglovitih stena i protiče pokraj pečine u kojoj su prikazane figure. U remek-delu Da Vinčija Mona Liza koje se danas nalazi u muzeju Luvr u Parizu, tehnika sfumato stvara njen poznati "zagonetni" osmeh, suptilnu senku na licu i blagi prelazak na daleko tlo.