Crteži Federika Garsije Lorke nisu samo dodatak ili ukras njegovog književnog dela, već još jedna strana njegove stvaralačke sposobnosti i potrebe da se obrati ljudima. Godine 1927. u jednom pismu svom prijatelju, katalonskom likovnom kritičaru Sebastijanu Gašu, Lorka piše: "Osmislio sam i napravio ove sitne crteže prema poetičko-plastičkim ili plastičko-poetičkim kriterijumima, spojenim u jednakim delovima. Mnogi od njih zapravo su linearne metafore ili sublimirana opšta mesta, kao što su "Sveti Sebastijan" i "Paun". Trudio sam se da izaberem suštinske crte emocije i forme, ili super-stvarnosti i super-forme, da bih od njih napravio znak koji će nas, poput čarobnog ključa, dovesti do boljeg razumevanja njihove stvarnosti u svetu. (...) Ti crteži čista su poezija i čista plastika istovremeno. Osećam da sam nevino, bezbrižno, veselo dete kada na njima radim. I užasava me reč koju treba da upotrebim da bih im dao ime; i užasava me ono što zovu direktno slikarstvo, a što je samo mučna borba sa oblicima, u kojoj slikar uvek ostaje pobeđen, a njegovo delo mrtvo. U ovim apstrakcijama vidim više stvorene stvarnosti koja se spaja sa stvarnošću oko nas."
Većina crteža Federika Garsije Lorke dolazi iz nekoliko različitih perioda u njegovom životu, uključujući i vreme koje okružuje njegovo prijateljstvo sa Salvadorom Dalijem, dok je studirao i pisao u Njujorku, a kasnije u Buenos Airesu, gde je proveo mnogo vremena crtajući, a ne pišući, pa je čak i radio na ilustracijama pesama za Pabla Nerudu.
Prvu veliku izložbu crteža Federiko Garsija Lorka je imao u Barseloni u galeriji Dalmau 1927. godine. U katalogu izložbe se navodi da je izložio 24 crteža. Tokom karijere njegovi crteži su objavljivani u novinama i u granadskom časopisu Galjo koji je uređivao.