Onaj ko želi da vidi u kojoj umetnost može podražavati prirodu lako će to razumeti na ovoj slici, ovde su izražene i najmanje pojedinosti koje se mogu naslikati samo velikom veštinom. Oči imaju sjaj i vlažnost živih bića, a okružene su crvenkastomodrom bojom i trepevicama, što se može izvesti samo krajnjom tananošću. I obrve su izrađene lično, i kao da dlake rastu iz mesa, negde gušće a negde ređe, raspoređene prema porama kože, tako da izgledaju ne može biti prirodnije. Nos sa onim lepim ružičastim i nežnim otvorima izgleda kao u živog čoveka. Malo otvorena usta, koja se svojim krajevima i crvenilom spajaju sa bojom lica, ostavljaju utisak istinitog mesa i krvi a ne boje. U udubljenju na vratu pažljivi posmatrač će primetiti kucanje žile kucavice, i zaista se može reći da je ova slika naslikana tako da će pred njom zadrhtati i uzmaći svaki odvažniji umetnik ili bilo ko drugi. Leonardo je pribegao i ovom načinu rada, kako je Mona Liza bila vrlo lepa on je za vreme slikanja okruživao raznim sviračima, pevačima i lakrdijašima koji su je uveseljavali da bi se izbegao onaj melanholični izraz, obično neizbežan na portretima, na Leonardovoj slici je osmeh toliko prijatan da izgleda pre božanski nego ljudski, i zbog toga je portret ove žene smatran izvanrednom tvorevinom, jer ona ni u životu nije izgledala drukčija...
Iz knjige Životi slavnih slikara, vajara i arhitekata