Kao propovednik svog utopističkog sna Pit Mondrijan uspostavlja neposredan odnos između umetnosti i društvenog poretka kada piše: “Nova umetnost garantuje liniji i boji nezavisnu egzistenciju u tom smislu da se njima niti ne vlada niti se one deformišu kroz pojedinačnu formu, i što njihove granice same obrazuju shodno svojoj vlastitoj prirodi. Tako će i društvo svakoj individui garantovati nezavisnu vlastitom karakteru homogenu egzistenciju“. Projektovanjem u materijalnoj sredini ubedljive slike stvarnosti tome može da doprinese umetnost.
Svako prikazivanje objekta iz prirode za Pita Modrijana predstavlja narušavanje božanstvene čistote zakona kreacije, i zato apstrakcija predstavlja jedini način vere u univerzalne vrednosti. Primena apstraktnih, denaturalizovanih zakona umetnosti “ukloniće tužan izgled kuća, ulica i gradova, radost, moralna i fizička radost, radovanje onom zdravom raširiće se kroz suprotnosti odnosa, mera i boja, materije i prostora, koji se kroz odnos pozicija moraju naglasiti“.