Ako je Niče predvideo preobražaj sveta u bajku a istine u naraciju bez osnova, Hajdeger je potvrdio neminovnost takve sudbine.
Mi, zapravo, živimo u vremenu retorike. Reč je o diskurzivnom potenciranju umetnosti koja prihvata kontinuitet sa svakodnevicom upražnjavajući jezik izloga, moć ubeđivanja iz okvira, koja podrazumeva izlaganje i zaštitu, ponudu i čuvanje, upotrebu i promatranje.
Pre Vorhola, preteča iste težnje bio je Bodler, a njeno polazište Svetska izložba u Parizu, 1855. godine. Pesnik shvata novu objektivnu umetničku sliku, koja se ne razlikuje od robe, već se s njom poistovećuje. Bodler tako predlaže da umetnost bude apsolutna roba. Od 1855. do danas, naglašava se ritual prozirnosti umetnosti koja bi bila kadra da pređe svoj sistem zahvaljujući statusu nadobjektivnosti, da bude apsolutna roba koja uživa povlastice simboličkog centra u okviru tržišta koje je s poezije prešlo na prozu, bez nostalgije i na izuzetno lucidan način.
Zahvaljujući svojoj sposobnosti da pronikne u prošlost, kroz ponovno iščitavanje istorije, umetnost je već bila predvidela pad Berlinskog zida i, samim tim, prevazilaženje ideologije i isplaniranog mentaliteta na kome se ta ideologija bazira.
Iz knjige Moderna umetnost