Naziv biljke korijander, na latinskom jeziku Coriandrum sativum, potiče od grčkih reči coris, što znači buba i amon što znači anis. Ovaj naziv je povezan sa njenim gajenjem u vrtovima.
Korijander je jednogodišnja zeljasta biljka, koja pripada porodici Apiaceae. Može da poraste u visinu od 30 do 90 cm. U početnoj fazi razvoja prizemni listovi su sakupljeni u rozetu iz koje se razvija stabljika. Cveta u junu i julu. Cvetovi su sakupljeni u štitaste cvasti, a mogu da budu bele ili ružičaste boje. Plodovi su okrugli, sitni i sastoje se od dve semenke.
Veruje se da je korijander jedna od najstarijih začinskih biljaka. Pominje se u Bibliji, u knjizi Mojsijevoj, a prvi zapisi su nađeni na papirusima još pre nove ere. Potiče iz južne Evrope i sa Srednjeg istoka, a vekovima se gaji u Indiji, Kini i Egiptu. Egipćani i Asirci su ga upotrebljavali u pogrebnim i magijskim ritualima, i u medicinske i kulinarske svrhe. Starogrčki lekar Hipokrat ga preporučuje za korišćenje kao lek, a rimski pisac i naučnik Plinije pominje da je najveći njegov kvalitet da se nađe u Italiji je to što je izrastao u Egiptu. Smatra se da je korijander uveden u proizvodnju u XVI veku.
Kao začin se koriste listovi i plodovi korijandera, koji imaju različitu aromu. Sveži listovi imaju snažnu aromu mošusa i limuna, veoma gorak ukus, i koriste se za garniranje jela i kao dodatak umacima, salatama, siru. Plodovi imaju prijatan miris, nalik na mešavinu anisa, žalfije i limuna, a koriste se kao začin za supe, sosove, prelive, kao i za spravljanje eteričnih ulja u aromaterapiji.
U evropskoj kuhinji se uglavnom koristi seme korijandera u pripremi testa, peciva, u jelima sa zeljem, koštuničavim voćem i tikvicama, kao i za pripremu čaja. U južnoameričkoj i azijskoj kuhinji listovi se najčešće pripremaju kao zelje.
Zbog specifične arome, korijander rado posećuju i pčele. Med koji se dobija od njega ima poseban ukus.
Korijander sadrži u velikim količinama eterično i masno ulje, veliki procenat ugljenih hidrata, proteina i značajne koncentracije kalijuma i kalcijuma.
Neprijatan miris korijandera verovatno je uticao na njegovu upotrebu kao leka. Drevni narodi su verovali da biljka sa takvim jakim i neprijatnim mirisom sigurno ima snažna lekovita i preventivna svojstva. I danas se u narodnoj medicini cela biljka smatra lekovitom. Ona je dobar antioksidans, antiseptik, antispazmolitik, diuretik, afrodizijak.
Najčešće se koristi plod korijandera, koji sadrži etarsko ili eterično ulje, a mnogo ređe listovi, stabljika i koren. Koristi se u industriji likera, peciva i suhomesnatih proizvoda, a najviše u proizvodnji eteričnog ulja za kozmetičku industriju i u proizvodnji parfema.