Zekine uši potiču iz Turske i zapadne Azije, gde još uvek mogu da se vide na stenovitim mestima. Iako se najčešće gaji kao ukrasna biljka, koristi se i u druge svrhe. Listovi se beru neposredno pred cvetanje, suše i kuvaju u ključaloj vodi za osvežavajući čaj, a takođe se jedu sirovi ili kuvani na pari kao zelje. U Brazilu se koristi kao jestiva biljka, pod nazivom lambari. Ponekad se koristi kao lekovita biljka, pre svega za saniranje malih posekotina i ogrebotina.
Listovi zekinih ušiju su suprotno raspoređeni na stabljikama, dužine 5 do 10 cm. Oni imaju duguljasto-eliptični oblik i sužavaju se na zaobljenim vrhovima. Debeli su, krupni i malo naborani i na obe strane pokriveni gustim sivim i srebrnim svilenkastim dlakama. Sa ivične strane boja lista prelazi u srebrnobelu.
Zekine uši cvetaju u kasno proleće i rano leto. Cvetne stabljike su uspravne, razgranate. Cvetovi sakupljeni u klasaste cvasti su mali, zvonastog oblika, blago zaobljeni, beli ili bledoljubičasti.
U kontrastu sa biljkama tamnozelenih listova zekine uši izgledaju veoma zanimljivo u vrtu, ili u saksiji na terasi i balkonu. Ova biljka lepo izgleda u kombinaciji sa drugim višegodišnjim biljkama, kao što su ukrasne trave i sedumi. Uvek je dobar izbor za sađenje pored fontana i jezera u vrtu, u kamenoj bašti, ali i u žardinjeri i saksiji.