Artnit

Subota, 26 April 2014 16:26

Peršun kroz istoriju Istaknut

Peršun se gaji kao lekovita biljka, a najviše kao začinska biljka zbog svog karakterističnog aromatičnog mirisa i ukusa. Od davnina su mu pripisivana raznovrsna svojstva i uz njega su se vezivala mnoga narodna verovanja. Danas se često gaji u vrtu, a može da bude veoma zanimljiv detalj u kuhinji.

Peršun je dvogodišnja, zeljasta, aromatična biljka sa belim, tankim, dugim repastim korenom. Stabljika je gola, malo žljebasta i uglasta. Plodovi su sivo-zeleni, veoma mali i duguljasti. Koren je dug oko 20 cm, bledožute do braon-crvene boje. Listovi su zeleni, rasperjani i nazubljenog oblika. Cvetovi su žuto-zelene boje sakupljeni u štitove. U prvoj godini peršun razvija koren i lisnu rozetu, a u drugoj cvetno stablo i seme.

Botaničari su prilikom prvih klasifikacija zabeležili nekoliko vrsta peršuna. U novije vreme je dokazano da su to samo varijeteti jedne osnovne sorte.

Osnovne vrste peršuna su: peršun sa kovrdžavim lišćem (Petroselinum crispum) koji se koristi za ukrašavanje jela i kao dodatak supama i sosovima, i peršun sa ravnim lišćem (Anthriscus cerefolium) koji je otporniji,viši i veći, i ima jači ukus.

Peršun se već vekovima gaji kao začinska biljka i koristi kao lek. Veruje se da potiče sa Bliskog istoka odakle se raširio po Evropi.

Od davnina su se ekstrakti peršuna koristili za lečenje respiratornih infekcija i bolesti kože i očiju. Stari Egipćani koristili su divlji peršun kao sredstvo za lečenje bolesti bubrega i mokraćnih puteva. Pedanius Dioscorides, antički grčki lekar, botaničar i farmaceut verovao je da pomaže u olakšavanju tegoba želuca i stomaka, a da seme peršuna može da bude diuretik.

Stari Grci su peršun smatrali svetom biljkom i nisu ga koristili za jelo. Od njega su pravili vence, koje su nosili na svečanim gozbama, kitili svoje heroje i pobednike Istimijskih igara i ukrašavali grobove. Verovalo se da je peršun nikao iz krvi grčkog heroja, Archemorusa, vesnika smrti. Homer je pisao da su konji kočija ratnika hranjeni njegovim listovima. Grčki vrtovi su često bili oivičeni peršunom.

Stari Rimljani su nosili ogrlice peršuna oko vrata, verujući da apsorbuje znoj i telesne mirise. Vence od peršuna su nosili na glavi tokom praznika da bi se zaštitili od opijenosti. Peršun je držan dalje od dojilja, jer se verovalo da može da izazove epilepsiju kod beba. Stari Rimljani su prvi počeli da ga jedu, i to u velikim količinama, naročito gladijatori pre borbe, jer su verovali da im daje snagu, jača reflekse i čini ih lukavijim.

U srednjem veku peršun je korišćen za oporavak i osveženje nakon noći punih vina i masne hrane, a njegovo seme se čak smatralo lekom protiv kuge. Srednjovekovni Evropljani su verovali da mogu da ubiju nekog izgovaranjem njegovog imena dok kidaju grančice peršuna.

Do kraja srednjeg veka, peršun je bio uglavnom lekovita biljka. Franački kralj Karlo Veliki, jedan od najvećih srednjovekovnih vladara je naredio da se gaje mnoge biljke, među kojima i peršun, koji je veoma brzo postao nezamenljiv sastojak mnogih jela.

Postoji više narodnih verovanja o peršunu. Veruje se da donosi sreću ako se presadi iz starog u novi vrt. Staro englesko verovanje sugeriše da će loša sreća pratiti onog ko je presadio peršun, i da ga zato treba odmah saditi na stalno mesto.

Danas se koriste svi delovi peršuna - koren, listovi, seme u svežem i u osušenom stanju, u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji, kao i u kulinarstvu.

Pročitano 6576 puta Poslednji put izmenjeno Subota, 10 Avgust 2019 11:34

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Flora doma Peršun kroz istoriju