Latinsko ime šeboja Cheiranthus potiče od grčkih reči cheir, što znači ruka i anthos, što znači cvet.
Engleski naziv šeboja Wallflower, što u prevodu znaći zidni cvet 1596. godine objašnjava Džon Džerard. On piše da šeboj raste na zidovima od cigle i kamenim zidovima, u uglovima crkve, kao i među smećem i drugim kamenitim mestima svuda, aludirajući i na to kako je biljka dobila zajedničko ime, kao i na njenu ljubav prema dobroj drenaži i suncu.
Srpski naziv šeboj potiče od turske reči şebboy.
Šeboj spada u najstarije gajene vrste cveća. Gajio se još u antičko doba i veruje se da su ga Grci hibridno odgajili, jer ga nema samoniklog u prirodi. Osim zbog lepote cvetova gajio se i zbog lekovitih svojstava.
Jednom posejan šeboj cveta više godina i tek onda nestaje. Međutim, iako je višegodišnja biljka, koja posle druge godine odrveni, najčešće se gaji kao dvogodišnja biljka, jer najobilnije cveta i ima ujednačen habitus u drugoj godini.
Šeboj je polugrmolika zeljasta, na dnu i poludrvenasta biljka. Može da poraste u visinu od 20 do 50 cm. Najzastupljenija su dva oblika: jako razgranati u obliku grma i velikocvetni koji cveta samo na jednoj dršci.
Listovi šeboja su zeleni, duguljasti i pri vrhu šiljasti.
Šeboj cveta od početka aprila do kraja juna. Cvetovi sa četiri latice, puni ili jednostavni, su gusto sakupljeni u grozdaste cvasti pri vrhu stabljike. Najčešće su žuti ili sa kadifastim mrljama, ali mogu da budu i crveni, smeđi, narandžasti, ljubičasti. Njihov miris je veoma prijatan i privlači pčele i leptire.
Plod šeboja je dugačka ljuska, a seme je pljosnato.
Šeboj se sadi u vrtove, saksije ili žardinjere.
Patuljasti šeboj je dobar izbor za sađenje u kamenjare i na vrtnu gredicu u kombinaciji sa jednogodišnjim i dvogodišnjim cvećem. Zanimljivo izgleda posađen sa lalama i ljiljanima.
Više sorte šeboja su prikladne za sađenje u grupama i za rezano cveće.