Treba, dakle, da znate da ima dva načina borbe: zakonima i silom. Prvi je svojstven čoveku, drugi životinjama; ali, pošto prvi često nije dovoljan, mora se pribeći drugome. Stoga vladalac treba da ume da se ponaša kao životinja i kao čovek. Ovome su stari pisci uvijeno učili vladaoca. Oni pišu kako su Ahil i mnogi drugi od starih vladalaca bili povereni na vaspitanje kentauru Hironu kako bi ih sam odgajio. Ovo znači samo to da, imajući za učitelja poluživotinju i polučoveka, vladalac treba da ume da bude i jedno i drugo; zato što jedno bez drugoga nije trajno.
Pošto je, dakle, potrebno da vladalac ume dobro da se ponaša kao životinja, treba da se ugleda na lisicu i lava, jer se lav ne brani od zamke, a lisica se ne brani od vuka. Treba, znači, biti lisica pa poznavati zamke, i lav pa zaplašiti vukove. Oni koji se naprave lavom ne uspevaju. Stoga mudar vladalac ne treba da se osvrće na datu reč kada je to protiv njega i kada su nestali uzroci koji su ga naveli da je da. I kad bi svi ljudi bili dobri, ovo načelo ne bi bilo dobro; ali, pošto su rđavi i pošto je ni oni ne bi prema tebi držali, ne treba ni ti da je držiš prema njima. I jedan vladalac imao je uvek osnovanih povoda da se opravda što je ne drži. O ovome bi se mogli dati bezbrojni primeri iz nedavnog vremena, te pokazati koliko je ugovora o miru, koliko obećanja postalo ništavno i prazno zbog neverstva vladalaca: i onaj koji je bolje umeo odigrati lisicu, bolje je uspeo. Samo je potrebno vešto sakriti ovu prirodu, pa biti veoma pritvoran i dvoličan; a ljudi su tako naivni i toliko se pokoravaju potrebama da će onaj koji vara uvek naći nekoga koji će dopustiti da se prevari.
Iz dela Vladalac