Pojam morala potiče od latinskih reči mos, što znači običaj, pravilo, mores, što znači vladanje, ponašanje i moralis, što se odnosi na skup običaja i to naročito dobrih običaja, onih koji omogućavaju povoljan i skladan opstanak i razvitak pojedinca i društva, vrlina.
Moral je nastao još u prvobitnoj zajednici ljudskog društva kada je čovek živeo u malim grupama i bilo je neophodno da uskladi lične želje i potrebe sa željama i potrebama drugih ljudi. Zato su formirana određena pravila ponašanja. Svoj razvoj beleži u skladu sa dostignutim nivoom društveno-ekonomskog razvoja civilizacije.
Moralnost karakteriše dvostruka obaveznost normi koje obuhvata. On je obavezujući i društveno i individualno, a pravna obaveznost je društvena. Za razliku od zakona on nema političke ni ekonomske sankcije i oslanja se na svest pojedinca i društva.
Moral predstavlja sistem moralnih pravila, skup nepisanih normi koje određuju čovekovo ponašanje u društvu i to prema društvu u celini, prema drugim članovima društva i prema sebi samom. Moralne norme određuju ono što je dobro i dostojno čoveka, a zabranjuju ono što je zlo i nedostojno. Da bi usvojio moralne norme i ponašao se po njima, formirao vrednosno-normativni odnos prema sebi i prema drugim ljudima, čovek mora da donese odgovarajući pozitivni ili negativni moralni sud o vlastitom ponašanju, ponašanju drugih ljudi, društvenih grupa u odnosu na moralnu normu. Kada moralna norma bude prekršena, određeno ponašanje uslovljava negativan sud i sledi moralna sankcija. Moralna sankcija može biti individualna (unutrašnja, na primer griža savesti) i društvena (spoljašnja, na primer prezir, bojkot okoline ili isključenje iz društva).